son-of-man-1964(1)Sinoć sam sanjala Hamdiju. Zbunjenog, potresenog, kao nekog dječaka kome je strah. “Šta si radio od sebe, sine?” Zagrlila sam ga, sav se tresao, nešto je mrmljo da ima obaveze pa je krenuo dalje. Rjetko kad ja inače pamtim snove, skoro nikad. Mislim da je zbog toga što mislim previše, čim se počinjem buditi krenu misli a snovi se tope kao snijeg pod suncem. Tako jedva magleno pamtim da je scena bila na otvorenom, neka livada žute trave. Naravno da je taj san posljedica mog čitanja vijesti jučer. Zanimljivo šta sve ispliva od mene, sanjala sam i nekog bivšeg od prije mnogo, mnogo godina, čak i u snu sam sama sebe zapitala šta je to sad da isplivaju osobe koje su mi ostavile svakakve emocionalne čvorove u amenet.

 

U ovim zadnim godinama sam se često čak i sramila svoje najvnosti. Idući 21 oktobra je moj 49ti rođendan, a stvarno se često ponašam blesavo. Ovaj je momak dvanaest godina mlađi od mene, a vidi kako je uspješan postao od kad je u oktobru 2004 godine prvi put izabran za načelnika općine Bihać, dok sam ja u istim tim godinama sebe dovela do ruba totalne propasti, a i od sebe pravila budalu.

Ipak je glavna emocija dok sve to promatram – tuga.

Nije ni čudo da je ta tuga u snu primila oblik takve jedne scene. Držala sam svoje djete u naručju kad sam pratila izlaganje kandidata za naćelnika općine, negdje u ljetu 2004 godine u Bihaću. Bilo je nijh sedam, čini mi se. Mali mi je zaspao na rukama dok sam sjedila i slušala, i ugledala tog dečkića plavog sa naočalama, koji je s punom pažnjom slušao konkurente, izmigoljao se na stolici, kimnuo glavom kad se s nečim slagao, smješio se, ukratko, zračio nečim živim, iskrenim interesom za to što se oko nijega dešava. Iznimno mi se svidio, pa sam mislila: nemam ovdje pravo glasa, ali baš bi voljela da pobjedi.

Devet godina… I tuga.

A ko je ovdje glup?

Šalila sam se, naravno. Ona priča o mojoj “naivnosti”. Nisam naivna, samo normalna.

Normalna mentalno zdrava osoba.

Ovdje ne možeš informacije naći u medijama, ali po kafičima za sat vremena saznaješ sve. Uključujući to kako jedna generacija mladih lavova javne scene guta svašta od tableta i raznih piča, da preživi stres vlastitih ludih života. Ja koristim gingko biloba, vitamin B i E. Dvije-tri godine imam problema sa spavanjem zbog svih tih zajebancija koje se dešavaju, a ipak po instinktu niti svoje čajeve od ljekobilja nisam dugo pila.

Hajd’ da budem naivna do kraja: šta je vam sve to, djeco, trebalo?

Kao da ne znam šta vam je: htjeli ste biti face.

Nije ni novac toliko u pitanju.

Zna mama nešto bolje o tome, kad je starija. Nema tih para koje bi mogle kupiti sigurnost da si “uspio”. Uspio u čemu?

Ljudi se lako prodaju, pogotovo ovdje. Dođeš do nekih para, naći ćeš vojske njih koji će ti lizati dupe da dobiju nešto. Pa šta? Neće ti to zatvoriti tu crnu rupu u srcu, tamo gdje sebe živog preždereš, a da mira nikad nemaš, jer nisi dovoljno glup da ne znaš istinu.

Mene su isto prodali.

Prijatelji, da… Valja sebe svako jutro gledati u zrcalo i preživjeti tu tupu bol u srcu kad prebrojiš kome sve nisi ništa značila nogo hodajući novčanik. Jbg… Ima nas danas preko sedam milijarda na planetu, izlaze ljudi iz tvog života, dolaze novi… Život ide dalje.

Mislim na sve te mlade koji nemaju danas oslonca svoijh odraslih, da njim pokažu lijepotu u životu. Ideale. Najčešče, nije da su roditelji krivi, samo se boje za svoju djecu, misle da ako njih uče da se sklone, preživjet će. Valjda je to tako. Nije nikako sigurno da ću ja preživjeti, onako kako se ponašam, dapaće, postoj prilična vjerojatnost da neću. No činjenica je da meni trebaju neke stvari u životu bez kojih, opet, ne bi mogla živjeti.

Trebaju mi snovi.

Treba mi lijepota i poezija, treba mi smisao mog postojanja, treba mi cilj, tj. osječaj da sam potrebna, da sam zauzeta u nekom stvaranju. Treba mi sve to kao zrak, jer bez toga ne bi mogla osjetiti da ima uopće smisla što sam tu.

Sve to ima drugo ime, jednostavno ime: ljubav.

Sad bi se odmah našlo više njih da pametuje: od ljubavi se ne živi.

Wrong! Upravo se od ljubavi živi. ŽIVI, ne “preživljava”. Mi smo ljudska bića, zeznuta stvorenja. Moje mace žive kao njihovi preci prije hiljiade godine. Sigurna sam da su se hranile i parile i srale na isti identičan način u dvorcu Faraona. Ne pada njim na pamet da evoluiraju, njim je – dok je dobro – dobro. A šta vraga je NAMA palo na pamet da krenemo putem te prokljate ljudske historije?

Da nismo, bili bismo još u pećinama ili na drvećima.

Izašli smo iz pećina i sišli sa drveća ne hvala onim opreznima, plašivim, bez snova (snovi su opasni!), niti hvala oni lukavima, “uspješnima”… Ne. Budale poput mene, sa snovima i vizijama, vidjele su u svojim još majmunskim glavama stvari koje nisu postojale.

To, to nas čini ljudska bića. Naša sposobnost IMAGINACIJE, stvaranja imago – slika, vizije toga što (još) ne postoj.

Naprimjer, vidim ovu zemlju u blagostanju. Vidim to pred očima. Vidim sela gdje se kretamo, obnovljena, puna cvijeća i gosta izvana, sa opuštenim i veselim domačinima koji rade sa guštom i žive dobar život. Vidim to, imam to pred očima i sad dok pišem.

Da mi je čuvati fizičko i mentalno zdravlje, od slike pred očima postat će to i realnost. Valjda… naprimjer da ljudi prestanu budalešiti, trošiti vrjeme u spletkama i urotama i sukobima sa komšjiama i počinju i oni imati slike pred očima.

Mislim da moja tuga prema onog plavog dečkića koji će se možda danas pozdraviti sa pozicijom (ili možda ne, a nije ni bitno što se tiče smisla ovog teksta) ima korjene u tome što vjerujem da je slike pred očima imao. Još uvijek ima, valjda, ali ko zna da li sam u to vjeruje. Sigurno je to da se puno nas nadalo da će te vizije i ostvariti, kad je krenuo.

No moram, baš moram, dvije riječi potrošiti o načinu kako narod preždere svoje junake. Jer priča ima dvije strane. Vođa niti postoj niti može funkcionirati bez baze, pod kristalnom zvonom. Narod je zajebana stvar: gladna zvjer koja stalno traži da je hraniš. Tu je narod imao Tita, i “Tito je nam DAO, dao je nam ovo i ono…”. To je ta mentalna slika.

Dakle, narod i dalje čeka Tita da se vrati. Da njim dalje daje.

Tito još nije došao (valjda je zaslužio malo odmora, gdje god da je), a da je bio u pitanju Franjo ili Slobo ili Alija, nije bitno, nego narod je dalje očekivao da nijemu daju. I tu smo još uvijek.

Meni je stvarno dilema, da li taj narod stvarno vjeruje da će prije ali kasnje doći taj jedan pravi koji će njim opet dati, ili samo nastave nekako umorno, po inerciji, jer su se tako navikli. Lakše je vjerovati u lijepu iluziju nego gledati surovu istinu u oči.

Da, valjda će ti mladi lavovi politike propasti, pomelo je njih, govorimo po kafičima. Treba veliku psihičku snagu, i zrelost, da te ta iluzija “moči” ne ponese sa sobom, da ti ne sprži mozak. Pogotovo u situaciji kad te neće nitko obuzdati, jer će svi oko tebe samo paziti da ti dobro ližu dupe da bi nešto dobili. Ako ne dobiju, sekundu kasnje će na tebe krenuti nožem.

Sve je to strašno nezrelo, primitivno, i destruktivno.

I u tome nisu na čistom ni “močnici” ni “narod”.

Evo, pametovala sam fino o svemu tome… što sad?

Zasuknuti rukave i raditi dalje cjeli dan, još jedan dan, šta drugo. Dok se na skupštini odigra još jedna runda te drame, to neće ni meni ni vama platiti račune i hraniti djecu. Ipak, sa razlikom od puno vas ja ne mislim da se to “mene ne tiče”, tiče se i te kako! Jer smo u tome svi zajedno, povezani smo, nismo na otoci niti u džungli, mi smo jedno ljudsko društvo, ma koliko bolesno i nefunkcionalno, a nama je suđeno da te probleme rješimo zajedno, ili ćemo propasti. As simple as that.

Pa koliko si to brže nabijete u glavu, toliko bolje. Da onda vidimo svi zajedno šta valja dalje.

* govoreći o slikama pred očima, ponekad si pomažem i sa tuđim djelima vizije:

 

Dok se ljeto približi svom kraju, marljivo se radi i u mojoj zemlji porjekla i u mojoj izabranoj zemlji da se ruše vlade. Pada kiša, sivi i zeleni dan, obični smrtnici (u kojima spada i moja malenkost) su okupirani s time kako preživjeti još jednu zimu,  a “onima koji mogu” (vuolsi cosi’ cola’ dove si puote, cio’ che si vuole, e piu’ non dimandare) ipak je suđeno da se bave važnjim stvarima: ko s kim koalira da ruši koga.

Bilo je to krajem 2007 godine kad me pogodio “satori”, osvjetljenje, kao munja: Italia come Bosnia. Italija je ista kao i Bosna, nažalost najviše u negativnim aspektima. Dvije izgubljene (kolektivne) duše. Moja razmišljanja su se razvila na više od dvjesta godina povjesnih razloga zašto je to tako.

O tom po tom, duga priča.

Pisat ću o tome, bez brige. Pisanje je moja vještina. Imam njih više, znam i lasagne napraviti, naprimjer, i moja djeca to cjene, sudeći po brzini kojom nestane puna tepsija kad pravim. Čak sam došla do toga da tjesteninu pravim sama; još da popravim rernu već jednom (katastrofa sam za te male posliče), pa bi mogla to za ručak.

Lutam sa mislima, ok. Ili valjda ne. Obratite pažnju na važnost lazanja, i razmislite: pite i lasagne, lasagne i pite. U oba slučaja radi se samo o brašnu i vodi, i fila. Ok, u tjesteninu za lazanje red je da metnete i jaja, ali su to već suptilnosti. Temeljna priča je da se radi o jednostavnoj koncepciji: praviš tjesto od brašna i vode i filaš ga raznoraznih fila. Zar ne? A ipak, u nekom slučaju dobiješ lasagne, u drugom pite. Naizgled najrazličita jela na svijetu, veze nemaju jedno s drugom. Sasvim drugačiji okus, a više nego to, sasvim različito iskustvo.

Mozgam o tome već godinama. Ali je to preduboka misterija da se tako brzo dođe do nekog zaključka: mozgat ćemo o tome još dugo dugo.

Da pređem na malo operativnjie stvari: vrjeme je da prestanem ljenčariti i već jednom startam to podučavanje taljianskog. Znam, znam… koliko dugo obečavam već, nitko mi više ne vjeruje. Jbg…. i to se moralo odraditi u sklopu tog nesretnog projekta koji su mi sravnali sa zemljom. Ko’ fol… “ne treba”, neko je odlučio. “Ne treba” je pao na skoro sve što sam ja u taj paket metnula da treba. Ali ja sam notorno glupača, netko zna bolje.  Pogotovo gdje usmjeriti (tuđe) pare.

Opet, o tom po tom. Duboka filozofija i ovdje, pa će biti puno vremena u dugim zimskim nočima da se sve to koristi kao pedagoški materijal.

A vidi ti to… 1 septembra je nedelja. Prikladno da slavim jubilej moje emigracije: tačno deset godina. Pa može i talijanski i lasagne. Hajd’ da se već od danas, ponedeljka, bacim u posao da to organiziram. Bit će dobra vježba za slavlje mog rođendana, kasnje, 21og oktobra. Jesensko sam djete, to je sad moja sezona.

Da da, tu sam deset godina. Nekome to nije odgovaralo kad je došlo do toga da postanem prepreka za osvajanje (tuđe) pare. Pa je navalila cijela međunarodna koalicija da me ukloni odavdje.

Dobili su po njušku.

Neka bude slavlje ovoj zemliji, Bosni i Hercegovini, mojoj izabranoj zemliji, jer sam ipak ovdje već tri puta, službeno, dobila pravdu. Dok od moje zemlje porjekla još čekam. Zato je i zovem zemljom porjekla: niti “domovinom” (ionako je moja domovina, ako išta, Trst, a opet je to drugi pojam i duga priča pa nećemo sad o tome), niti “matičnom zemljom”. Ne da mi se navaliti s nekom patetikom i da počnem vrglati o “mačehi”, pa ostanem za sad na suhoparnom i neutralnom “zemliji porjekla”. Zamislite da imam zaljepljenu etiketu: “zemlja porjekla: Italija”.

Dakle: vi biste govorili talijanski?

Languages are a love affair, tako je znao reči jedan moj učitelj engleskog. Jezik ko’ jezik, citiram ga u originalu. Bio je, naravno, u pravu. Odkud vraga ja govorim OVAJ jezik, a da ga nikad studirala nisam?

Da vas učim talijanski, moram tu gorčinu proti zemljie porjekla staviti na pravo mjesto da me ne ometa. Jer neću vas glupu gramatiku učiti (to će doći onako, uz puta). Samo oni koji pojma nemaju o jezicima, bolje rečeno o ljudksoj komunikaciji, mogu vjerovati da se jeziči uče kroz učenja gramatike.

Da  govorite talijanski morate misliti talijanski.  A meni se ne da, da vas uvedem u one negativne strane Italije. Zato se vračam na tačku jedan: una fazza una razza. Italija je danas u priličnom govnima, na skoro identičan način kao i Bosna. Ma koliko nevjerojatno vam to može zvučiti. Naravno, drugačiji je standard, a i standard se izgubi ako je sistem truli.

U Italiji, kao i u Bosni, ima puno dobrih ljudi. Ima marljivih, kreativnih, dobrodušnih… Ima i više i više njih, kao i u Bosni, koji se osječaju izgubljeni jer iz dana u dan se njima čini da je svijet poludio. Ono divljaštvo u društvu s kojem hrvamo ovdje u be-i-ha nije samo be-i-ha fenomenon, nekako je postala “globalna” pojava. A Italijia je zemlja rođena na sličnim načinom kao i Jugoslavija, dvije paralelne sudbine na suprostavljenim obalama Jadrana, i sad dolaze (sa zategnim kamatama) na naplatu sve što je nerješeno više od dvjesta godina. Kao i ovdje.

Šta će mala žena u svemu tome da sačuva mentalno zdravlje?

Hmmm…. dobro pitanje. S njim se budim svaki dan.

Ima razne stvari. Jedna je bila da se idem potući na sudu sa vlastima: najviše zbog toga što zovem “mentalnom higijenom”, tj. da prije svega sama sebi pokažem da sam u nekim stvarima u pravu. A da neki koji imaju ili pare ili moć ili oboje nisu automatski samo zbog toga u pravu. Eto, dokazala sam. Sad se osječam malo bolje, mada znam veoma dobro da je to tek početak tog hrvanja, ali cilj da sačuvam svoje mentalno zdravlje za sada je postignut. Bilo je kako sam ja predpostavljala: ja sam civilizirana i racionalna osoba, doživjela sam napad i odbranila sam se (do sada). No najvažnje mom posebnom mentalnom sklopu je bilo dokazati da je moja logika bila ispravna.

Dakle, sad mogu podučavati taljianski.

Jutros sam počela neke pripreme, i dok sam s tima bila zauzeta jedan ot tih tajanstvenih glasova mi je šaptao koju pjesmu da slušam. Dobro, sad imam uputu da prvu lekciju sagradim oko nje. Sad ću vidjeti kako i pripremiti sve. A vi pjesmu možete slušati odmah, dok ja dalje mozgam.

 

Bit će to terenski dan. Ljeto laganim korakom šeta prema svom kraju… a mi tek počnemo!

 

L’ultima settimana di agosto e gia’ si sente nell’aria settembre. La fine dell’estate e’ evidente.

 

Looking for something?

Use the form below to search the site:


Still not finding what you're looking for? Drop a comment on a post or contact us so we can take care of it!

Visit our friends!

A few highly recommended friends...

Set your Twitter account name in your settings to use the TwitterBar Section.