Una fazza una razza

Dok se ljeto približi svom kraju, marljivo se radi i u mojoj zemlji porjekla i u mojoj izabranoj zemlji da se ruše vlade. Pada kiša, sivi i zeleni dan, obični smrtnici (u kojima spada i moja malenkost) su okupirani s time kako preživjeti još jednu zimu,  a “onima koji mogu” (vuolsi cosi’ cola’ dove si puote, cio’ che si vuole, e piu’ non dimandare) ipak je suđeno da se bave važnjim stvarima: ko s kim koalira da ruši koga.

Bilo je to krajem 2007 godine kad me pogodio “satori”, osvjetljenje, kao munja: Italia come Bosnia. Italija je ista kao i Bosna, nažalost najviše u negativnim aspektima. Dvije izgubljene (kolektivne) duše. Moja razmišljanja su se razvila na više od dvjesta godina povjesnih razloga zašto je to tako.

O tom po tom, duga priča.

Pisat ću o tome, bez brige. Pisanje je moja vještina. Imam njih više, znam i lasagne napraviti, naprimjer, i moja djeca to cjene, sudeći po brzini kojom nestane puna tepsija kad pravim. Čak sam došla do toga da tjesteninu pravim sama; još da popravim rernu već jednom (katastrofa sam za te male posliče), pa bi mogla to za ručak.

Lutam sa mislima, ok. Ili valjda ne. Obratite pažnju na važnost lazanja, i razmislite: pite i lasagne, lasagne i pite. U oba slučaja radi se samo o brašnu i vodi, i fila. Ok, u tjesteninu za lazanje red je da metnete i jaja, ali su to već suptilnosti. Temeljna priča je da se radi o jednostavnoj koncepciji: praviš tjesto od brašna i vode i filaš ga raznoraznih fila. Zar ne? A ipak, u nekom slučaju dobiješ lasagne, u drugom pite. Naizgled najrazličita jela na svijetu, veze nemaju jedno s drugom. Sasvim drugačiji okus, a više nego to, sasvim različito iskustvo.

Mozgam o tome već godinama. Ali je to preduboka misterija da se tako brzo dođe do nekog zaključka: mozgat ćemo o tome još dugo dugo.

Da pređem na malo operativnjie stvari: vrjeme je da prestanem ljenčariti i već jednom startam to podučavanje taljianskog. Znam, znam… koliko dugo obečavam već, nitko mi više ne vjeruje. Jbg…. i to se moralo odraditi u sklopu tog nesretnog projekta koji su mi sravnali sa zemljom. Ko’ fol… “ne treba”, neko je odlučio. “Ne treba” je pao na skoro sve što sam ja u taj paket metnula da treba. Ali ja sam notorno glupača, netko zna bolje.  Pogotovo gdje usmjeriti (tuđe) pare.

Opet, o tom po tom. Duboka filozofija i ovdje, pa će biti puno vremena u dugim zimskim nočima da se sve to koristi kao pedagoški materijal.

A vidi ti to… 1 septembra je nedelja. Prikladno da slavim jubilej moje emigracije: tačno deset godina. Pa može i talijanski i lasagne. Hajd’ da se već od danas, ponedeljka, bacim u posao da to organiziram. Bit će dobra vježba za slavlje mog rođendana, kasnje, 21og oktobra. Jesensko sam djete, to je sad moja sezona.

Da da, tu sam deset godina. Nekome to nije odgovaralo kad je došlo do toga da postanem prepreka za osvajanje (tuđe) pare. Pa je navalila cijela međunarodna koalicija da me ukloni odavdje.

Dobili su po njušku.

Neka bude slavlje ovoj zemliji, Bosni i Hercegovini, mojoj izabranoj zemliji, jer sam ipak ovdje već tri puta, službeno, dobila pravdu. Dok od moje zemlje porjekla još čekam. Zato je i zovem zemljom porjekla: niti “domovinom” (ionako je moja domovina, ako išta, Trst, a opet je to drugi pojam i duga priča pa nećemo sad o tome), niti “matičnom zemljom”. Ne da mi se navaliti s nekom patetikom i da počnem vrglati o “mačehi”, pa ostanem za sad na suhoparnom i neutralnom “zemliji porjekla”. Zamislite da imam zaljepljenu etiketu: “zemlja porjekla: Italija”.

Dakle: vi biste govorili talijanski?

Languages are a love affair, tako je znao reči jedan moj učitelj engleskog. Jezik ko’ jezik, citiram ga u originalu. Bio je, naravno, u pravu. Odkud vraga ja govorim OVAJ jezik, a da ga nikad studirala nisam?

Da vas učim talijanski, moram tu gorčinu proti zemljie porjekla staviti na pravo mjesto da me ne ometa. Jer neću vas glupu gramatiku učiti (to će doći onako, uz puta). Samo oni koji pojma nemaju o jezicima, bolje rečeno o ljudksoj komunikaciji, mogu vjerovati da se jeziči uče kroz učenja gramatike.

Da  govorite talijanski morate misliti talijanski.  A meni se ne da, da vas uvedem u one negativne strane Italije. Zato se vračam na tačku jedan: una fazza una razza. Italija je danas u priličnom govnima, na skoro identičan način kao i Bosna. Ma koliko nevjerojatno vam to može zvučiti. Naravno, drugačiji je standard, a i standard se izgubi ako je sistem truli.

U Italiji, kao i u Bosni, ima puno dobrih ljudi. Ima marljivih, kreativnih, dobrodušnih… Ima i više i više njih, kao i u Bosni, koji se osječaju izgubljeni jer iz dana u dan se njima čini da je svijet poludio. Ono divljaštvo u društvu s kojem hrvamo ovdje u be-i-ha nije samo be-i-ha fenomenon, nekako je postala “globalna” pojava. A Italijia je zemlja rođena na sličnim načinom kao i Jugoslavija, dvije paralelne sudbine na suprostavljenim obalama Jadrana, i sad dolaze (sa zategnim kamatama) na naplatu sve što je nerješeno više od dvjesta godina. Kao i ovdje.

Šta će mala žena u svemu tome da sačuva mentalno zdravlje?

Hmmm…. dobro pitanje. S njim se budim svaki dan.

Ima razne stvari. Jedna je bila da se idem potući na sudu sa vlastima: najviše zbog toga što zovem “mentalnom higijenom”, tj. da prije svega sama sebi pokažem da sam u nekim stvarima u pravu. A da neki koji imaju ili pare ili moć ili oboje nisu automatski samo zbog toga u pravu. Eto, dokazala sam. Sad se osječam malo bolje, mada znam veoma dobro da je to tek početak tog hrvanja, ali cilj da sačuvam svoje mentalno zdravlje za sada je postignut. Bilo je kako sam ja predpostavljala: ja sam civilizirana i racionalna osoba, doživjela sam napad i odbranila sam se (do sada). No najvažnje mom posebnom mentalnom sklopu je bilo dokazati da je moja logika bila ispravna.

Dakle, sad mogu podučavati taljianski.

Jutros sam počela neke pripreme, i dok sam s tima bila zauzeta jedan ot tih tajanstvenih glasova mi je šaptao koju pjesmu da slušam. Dobro, sad imam uputu da prvu lekciju sagradim oko nje. Sad ću vidjeti kako i pripremiti sve. A vi pjesmu možete slušati odmah, dok ja dalje mozgam.