Hodam pored nije, u mraku.

Muškarci pored mene tiho psuju, jer sam sva u bijelom, svijetlucam skoro, vidljiva sam, savršena meta za nekog zalutalog snajperista iz druge obale. Sva u svjetla kafića i muzike, ta druga obala. Nekako nerealno dopire ta muzika do nas, dok hodamo pored bombardirane i opljačkane kuće, u mraku.

“Ne idete nikuda! Iza nas su borbe!” malo prije ja najavio neki komandir koji je nas zatekao na ulici. Sve te godine se pitam je li preživio, simpatičan tip, buckasti, sa brkovima. Troje nas novinara smo gledali okolo po sobama te jedne prazne kuče, u tišini nastaloj poslje posljepodnevnog bombardiranja koje je nam dao dobrodošlicu u Kostajnicu. Granate su se čule u pozadini dok sam telefonirala izvještaj u Rim, iz te same kuče (“samo vi radite” su me ohrabrili mještani da se ne ustručavam koristiti telefon). Dečki iz uredništva su ostali šokirani: “Što se TO čuje?”, “Ma ništa, granate, ajmo dalje”. Sutradan će me urednica napasti: “Što je to SRANJE koje si mi jučer poslala? (* moj izvještaj sa prve linije) Zašto ne možeš mi poslati te fine čiste pričice kao i dopisnik ANSE iz Beograda?”

Dakle, nema izvlačenja iz Kostajnice večeras. Lagano pada mrak.

Dok se pitamo kako ćemo prenočiti naiđu nekoliko od mještana s kojima smo ranje došli. “Hoćete s nama kod našeg popa?”

Tiho teče Ona pored mene, dok hodam u mraku. Tiho je tekla pored nas dok smo vozili, dok sam gledala ono bisersko nebo i mislila kako bi mogla umreti sretna.

Ugledala sam Niju prvi put u ovom životu tek nekoliko sati ranje.

U Jasenovcu.

Došli smo vozeči pored Save, kroz kuruzna polja. Od prvog susreta sa Jasenovcem ću ponjeti sa sobom sliku roda na krovovima, nijhova gnjezda.

I sliku tog gardista, krupan snažan čovijek široka ramena, koji je stajao između dva mostova, između te dvije rijeke, držeći jednom rukom kalašnikov uperen u nebo. Raspelo oko široke grudi, zajedno sa pojasama metaka.

Tako je Ona ušla u moj život.