Sinoć sam sanjala Hamdiju. Zbunjenog, potresenog, kao nekog dječaka kome je strah. “Šta si radio od sebe, sine?” Zagrlila sam ga, sav se tresao, nešto je mrmljo da ima obaveze pa je krenuo dalje. Rjetko kad ja inače pamtim snove, skoro nikad. Mislim da je zbog toga što mislim previše, čim se počinjem buditi krenu misli a snovi se tope kao snijeg pod suncem. Tako jedva magleno pamtim da je scena bila na otvorenom, neka livada žute trave. Naravno da je taj san posljedica mog čitanja vijesti jučer. Zanimljivo šta sve ispliva od mene, sanjala sam i nekog bivšeg od prije mnogo, mnogo godina, čak i u snu sam sama sebe zapitala šta je to sad da isplivaju osobe koje su mi ostavile svakakve emocionalne čvorove u amenet.
U ovim zadnim godinama sam se često čak i sramila svoje najvnosti. Idući 21 oktobra je moj 49ti rođendan, a stvarno se često ponašam blesavo. Ovaj je momak dvanaest godina mlađi od mene, a vidi kako je uspješan postao od kad je u oktobru 2004 godine prvi put izabran za načelnika općine Bihać, dok sam ja u istim tim godinama sebe dovela do ruba totalne propasti, a i od sebe pravila budalu.
Ipak je glavna emocija dok sve to promatram – tuga.
Nije ni čudo da je ta tuga u snu primila oblik takve jedne scene. Držala sam svoje djete u naručju kad sam pratila izlaganje kandidata za naćelnika općine, negdje u ljetu 2004 godine u Bihaću. Bilo je nijh sedam, čini mi se. Mali mi je zaspao na rukama dok sam sjedila i slušala, i ugledala tog dečkića plavog sa naočalama, koji je s punom pažnjom slušao konkurente, izmigoljao se na stolici, kimnuo glavom kad se s nečim slagao, smješio se, ukratko, zračio nečim živim, iskrenim interesom za to što se oko nijega dešava. Iznimno mi se svidio, pa sam mislila: nemam ovdje pravo glasa, ali baš bi voljela da pobjedi.
Devet godina… I tuga.
A ko je ovdje glup?
Šalila sam se, naravno. Ona priča o mojoj “naivnosti”. Nisam naivna, samo normalna.
Normalna mentalno zdrava osoba.
Ovdje ne možeš informacije naći u medijama, ali po kafičima za sat vremena saznaješ sve. Uključujući to kako jedna generacija mladih lavova javne scene guta svašta od tableta i raznih piča, da preživi stres vlastitih ludih života. Ja koristim gingko biloba, vitamin B i E. Dvije-tri godine imam problema sa spavanjem zbog svih tih zajebancija koje se dešavaju, a ipak po instinktu niti svoje čajeve od ljekobilja nisam dugo pila.
Hajd’ da budem naivna do kraja: šta je vam sve to, djeco, trebalo?
Kao da ne znam šta vam je: htjeli ste biti face.
Nije ni novac toliko u pitanju.
Zna mama nešto bolje o tome, kad je starija. Nema tih para koje bi mogle kupiti sigurnost da si “uspio”. Uspio u čemu?
Ljudi se lako prodaju, pogotovo ovdje. Dođeš do nekih para, naći ćeš vojske njih koji će ti lizati dupe da dobiju nešto. Pa šta? Neće ti to zatvoriti tu crnu rupu u srcu, tamo gdje sebe živog preždereš, a da mira nikad nemaš, jer nisi dovoljno glup da ne znaš istinu.
Mene su isto prodali.
Prijatelji, da… Valja sebe svako jutro gledati u zrcalo i preživjeti tu tupu bol u srcu kad prebrojiš kome sve nisi ništa značila nogo hodajući novčanik. Jbg… Ima nas danas preko sedam milijarda na planetu, izlaze ljudi iz tvog života, dolaze novi… Život ide dalje.
Mislim na sve te mlade koji nemaju danas oslonca svoijh odraslih, da njim pokažu lijepotu u životu. Ideale. Najčešče, nije da su roditelji krivi, samo se boje za svoju djecu, misle da ako njih uče da se sklone, preživjet će. Valjda je to tako. Nije nikako sigurno da ću ja preživjeti, onako kako se ponašam, dapaće, postoj prilična vjerojatnost da neću. No činjenica je da meni trebaju neke stvari u životu bez kojih, opet, ne bi mogla živjeti.
Trebaju mi snovi.
Treba mi lijepota i poezija, treba mi smisao mog postojanja, treba mi cilj, tj. osječaj da sam potrebna, da sam zauzeta u nekom stvaranju. Treba mi sve to kao zrak, jer bez toga ne bi mogla osjetiti da ima uopće smisla što sam tu.
Sve to ima drugo ime, jednostavno ime: ljubav.
Sad bi se odmah našlo više njih da pametuje: od ljubavi se ne živi.
Wrong! Upravo se od ljubavi živi. ŽIVI, ne “preživljava”. Mi smo ljudska bića, zeznuta stvorenja. Moje mace žive kao njihovi preci prije hiljiade godine. Sigurna sam da su se hranile i parile i srale na isti identičan način u dvorcu Faraona. Ne pada njim na pamet da evoluiraju, njim je – dok je dobro – dobro. A šta vraga je NAMA palo na pamet da krenemo putem te prokljate ljudske historije?
Da nismo, bili bismo još u pećinama ili na drvećima.
Izašli smo iz pećina i sišli sa drveća ne hvala onim opreznima, plašivim, bez snova (snovi su opasni!), niti hvala oni lukavima, “uspješnima”… Ne. Budale poput mene, sa snovima i vizijama, vidjele su u svojim još majmunskim glavama stvari koje nisu postojale.
To, to nas čini ljudska bića. Naša sposobnost IMAGINACIJE, stvaranja imago – slika, vizije toga što (još) ne postoj.
Naprimjer, vidim ovu zemlju u blagostanju. Vidim to pred očima. Vidim sela gdje se kretamo, obnovljena, puna cvijeća i gosta izvana, sa opuštenim i veselim domačinima koji rade sa guštom i žive dobar život. Vidim to, imam to pred očima i sad dok pišem.
Da mi je čuvati fizičko i mentalno zdravlje, od slike pred očima postat će to i realnost. Valjda… naprimjer da ljudi prestanu budalešiti, trošiti vrjeme u spletkama i urotama i sukobima sa komšjiama i počinju i oni imati slike pred očima.
Mislim da moja tuga prema onog plavog dečkića koji će se možda danas pozdraviti sa pozicijom (ili možda ne, a nije ni bitno što se tiče smisla ovog teksta) ima korjene u tome što vjerujem da je slike pred očima imao. Još uvijek ima, valjda, ali ko zna da li sam u to vjeruje. Sigurno je to da se puno nas nadalo da će te vizije i ostvariti, kad je krenuo.
No moram, baš moram, dvije riječi potrošiti o načinu kako narod preždere svoje junake. Jer priča ima dvije strane. Vođa niti postoj niti može funkcionirati bez baze, pod kristalnom zvonom. Narod je zajebana stvar: gladna zvjer koja stalno traži da je hraniš. Tu je narod imao Tita, i “Tito je nam DAO, dao je nam ovo i ono…”. To je ta mentalna slika.
Dakle, narod i dalje čeka Tita da se vrati. Da njim dalje daje.
Tito još nije došao (valjda je zaslužio malo odmora, gdje god da je), a da je bio u pitanju Franjo ili Slobo ili Alija, nije bitno, nego narod je dalje očekivao da nijemu daju. I tu smo još uvijek.
Meni je stvarno dilema, da li taj narod stvarno vjeruje da će prije ali kasnje doći taj jedan pravi koji će njim opet dati, ili samo nastave nekako umorno, po inerciji, jer su se tako navikli. Lakše je vjerovati u lijepu iluziju nego gledati surovu istinu u oči.
Da, valjda će ti mladi lavovi politike propasti, pomelo je njih, govorimo po kafičima. Treba veliku psihičku snagu, i zrelost, da te ta iluzija “moči” ne ponese sa sobom, da ti ne sprži mozak. Pogotovo u situaciji kad te neće nitko obuzdati, jer će svi oko tebe samo paziti da ti dobro ližu dupe da bi nešto dobili. Ako ne dobiju, sekundu kasnje će na tebe krenuti nožem.
Sve je to strašno nezrelo, primitivno, i destruktivno.
I u tome nisu na čistom ni “močnici” ni “narod”.
Evo, pametovala sam fino o svemu tome… što sad?
Zasuknuti rukave i raditi dalje cjeli dan, još jedan dan, šta drugo. Dok se na skupštini odigra još jedna runda te drame, to neće ni meni ni vama platiti račune i hraniti djecu. Ipak, sa razlikom od puno vas ja ne mislim da se to “mene ne tiče”, tiče se i te kako! Jer smo u tome svi zajedno, povezani smo, nismo na otoci niti u džungli, mi smo jedno ljudsko društvo, ma koliko bolesno i nefunkcionalno, a nama je suđeno da te probleme rješimo zajedno, ili ćemo propasti. As simple as that.
Pa koliko si to brže nabijete u glavu, toliko bolje. Da onda vidimo svi zajedno šta valja dalje.
* govoreći o slikama pred očima, ponekad si pomažem i sa tuđim djelima vizije:
