Hrvatska Dubica, august 1991. Pijemo kavu, gomila novinara, ponešto gardista. To je već drugi put kako se vračam iz Kostajnice. Par dana poslje onog prvog. Morala sam se vratiti po rokovniku koji sam zaboravila u onoj kuči gdje sam telefonirala izvještaj u Rim. Rokovnik su mi inače poklonili u Sunji nekoliko dana ranje još, opet neki lokalni dečki, značio mi je nešto. Sinoć smo sjeli u Gajevoj, zagrebačka špica a vijest o Ledereru u bolnici, opet neka novinarska ekipa, a ja sve gnjavim da idemo u Kostajnicu. Idemo, a ovaj put, kao, “primirje”. A taj “ptschhhhh” koji čujem u jednom trenutku, tiho, zagušeno, dok stoijm na suncu nedaleko od mosta na Uni… Okrenem glavu, vidim novu rupu u zidu kuče par metra iza mene. Mora da je taj metak prošao taman par milimetra od moje glave: sunčani dan, očigledno je snajper bio dobre volje.

Glas rata je tako čudan, neljusdki, suh i metaličan, nerealan.

Nema blage veze s tim specialnim efektima filma i televizije.

Taj neki rafal mitraljeze dok šetamo pored željeznice stanice u Sunji. I čučnemo i gledamo se prestrašeno jer dolazi iz strane iz koje ne bi smio doći… Za tren si čitamo u očima, jedni drugima, bez riječi: opkoljeni? Neće na kraju bit ništa, a ja ću naučiti što to znaći taj izraz o krvi koja ti se sledi u žilama.

Zvuk granata, tek sam nekoliko puta nijh čula iz blizine, ali dovoljno da naučim razlikovati one od 80 od onih od 120: te su nam budile u zori u Kostajnici, taj moj prvi put u Kostajnici. Kad smo prespavali u župnom domu, jer nismo mogli nazad, borbe iza nas na putu do Dubice.

Eto, i taj metak sada. Treba mi malo da kopčam, gledajući rupu u zidu kuće, polako mi sjane da ta rupa nije bila tu nekoliko sekunda ranje.

Euforija će zatrebati neko vrijeme da mi uđe u krvotok. Dok ne završimo kratak žir – naći ću svog rokovnika – i vračamo se u Dubicu. Čarvljam sa kolegama, kretam se okolo po tom malom trgu, a tu su već moja djeca, još nerođena, taj isti dan, a ja još ne znam. Tako je nijhova sudbina već vezana uz Une, i Hrvatske, i Bosne, i ovaj rat…

I tada… TAJ TRENUTAK.

Odjednom, postanem svjesna. Svjesna da mi adrenalin teče u krvi kao droga, da doživljavam neku fizičku reakciju tome što smo bili u opasnosti, a izvukli se.

Trenutak osvjetljenja.

Gledam oko sebe. Svi ti ratni reporteri. Ljudi koji lete od rata do rata, od Beiruta do Afghanistana, od Afrike do Južne Amerike. Ne mogu oni bez toga, odjednom mi sijane, i sad znam zašto. Taj adrenalin. Ta droga.

NEĆU.

To je taj trenutak.

Trenutak kad kažem NE.

Neću postati ratni reporter.

Sve mi je jasno, i prije par dana, imeđu tih praznih opljačkanih oštečenih kuća u Kostajnici, dok je padao mrak, mislila sam: eto nas, u nekoj izvanrednoj situaciji, nekoj pustolovini, odjednom sve je interesantno i dinamično, nema sivila i dosade i depresije svakodnevnice, nema tih sitnih problema jednog normalnog dana, sveden si na detalje preživljavanja u ovom trenutku, gdje ćeš spavati na sigurnom, što ćeš jesti… Ali, te kuče. Do prije petnaestak dana su bile žive i tople, familija u njoj živjela svoj normalni život, ljudi jeli i spavali i družili su se s najmiljima. Sad su prazne školke, beživotne, mogle su sto godina biti napuštene. Koliko brzo život napušta jednu kuću, kad više nema svoja ljudksa bića.

To, te prazne kuče, to je moj “specijalni efekt” iz rata.

Više nego zvuka granata ili mitralijeza.

To tiho svjedočanstvo, bez riječi.

Držim šalicu kave u ruci, sunčani dan u Hrvatskoj Dubici. Novinarsko druženje oko mene.

U tom trenutku polažem svoju osobnu životnu zakletvu: vratit ću se.

Vratit ću se jednom.

Kad ovo završi.

Vratit ću se da pokupim krhotine.

Ja sam osoba koja stvara, gradi, neću postati ratni reporter. Neću sebi dozvoliti da postanem ovisnik od ovog adrenalina, koji osječam u žilama u ovom trenutku. Neću. Neću ići tim putem.

I nisam.

Vratila sam se.

Tu sam.