Eto, ovo bi voljela izbjegavati. Da sama sebi pravim vitrinu. Moja duša je na dugom, dugom putu, kroz mnogo života. Put ka slobodi. Ego je taj ko nas drži zarobljene, a pogotovo mene. Moj ego je divovski. Neću moći širiti krila i poletiti dok ne utihne.

No, kako ću ispričati tu priču bez da spominjem sebe? Moram probati, nekako.

Bilo je to davno davno. Jedno blago sunčano popodne, negdje u aprilu. Sječam se sjaj sunčanih zraka koji se odbio iz pločnika Ilice, u centru Zagreba. A glas koji negdje u meni se iznenada javio i govorio: “Sono venuta qui in cerca della mia anima”. Došla sam ovamo u potrazi za svoju dušu.

Bila je to daleka 1990.

Ja i moja duša se još ganjamo okolo u tom prostoru, ko zna koliko stoljeća već.

Moje male osobne drame kroz tih dvadeset i kusur godina su isprepletene sa kolektivnom dramom ove zemlje. Ne mogu odavdje, kucaju te drame u mojoj krvi, u mom srcu.

Ovo je put od straha, samoće i mržnje do ljubavi. O tome je ta priča.