Sinoć sam sanjala Hamdiju. Zbunjenog, potresenog, kao nekog dječaka kome je strah. “Šta si radio od sebe, sine?” Zagrlila sam ga, sav se tresao, nešto je mrmljo da ima obaveze pa je krenuo dalje. Rjetko kad ja inače pamtim snove, skoro nikad. Mislim da je zbog toga što mislim previše, čim se počinjem buditi krenu…
Dok se ljeto približi svom kraju, marljivo se radi i u mojoj zemlji porjekla i u mojoj izabranoj zemlji da se ruše vlade. Pada kiša, sivi i zeleni dan, obični smrtnici (u kojima spada i moja malenkost) su okupirani s time kako preživjeti još jednu zimu, a “onima koji mogu” (vuolsi cosi’ cola’ dove si…
Bit će to terenski dan. Ljeto laganim korakom šeta prema svom kraju… a mi tek počnemo!
L’ultima settimana di agosto e gia’ si sente nell’aria settembre. La fine dell’estate e’ evidente.