Zato što mi je stalo
Sjedim pored nije, moja ljubav. Slušam kako pjeva, gledam bjele konje od pjene kako se utrkivaju i svjetlucaju pod suncem. Ko god je izbrao muziku u lokalu jutros je genije. Otvorila mi srce. Moje srce ranjeno i slomljeno milion puta, sve pokriveno u ozljedama, moje srce koje me ovih dana prestrašilo, hoće li valjda zakazati, prerano…. prerano… A uporno se svaki put sabere, opet, i krenemo dalje.
Volim ovu ludu zemlju. Svaki dan se sječam u nekom trenutku, često više puta, da kažem GRAZIE, gracias a la vida, Boginiji, svim anđelima, duhovima, devama, četri elemenatima, majstorima, kome god, što sam živa i što sam ovdje.
Život teće u žilama ove ranjene zemlje, zemlje koja ima dušu veliku. Zemlja koja zna biti i otrovna , izluđuje te, ali ipak ti krade srce.
Narod koji duge godine nije vjerovao u sebi. Koliko godina koliko njih me gledao začuđeno, što sam toliko tvrdoglava u nekim mojim tvrdnjama. Više sam vjerovala ja u ovaj narod nego on sam. I koštalo mi je to užasno puno, morala sam past na koljena… ma kakve na koljena… dole licem u govna, i od toga puno jesti, ali sam preživjela.
I nagrada mi je da sam sad ovdje, da živim ovim danima. Zaslužila sam to.
Da osječam ponos, a i dalje ta ljubav koja se nikad nikad nikad nije ugasila. Niti u najmračnim trenucima.
Ništa nije rješeno, sve je nejzvjesno i opasno, ko zna gdje će nas sudbina još odvesti. Ali tu smo. Tu sam.
Nikuda ne idem ja odavjde. Ovo je moj dom. I moja sudbina.
