{"id":161,"date":"2013-08-27T08:42:00","date_gmt":"2013-08-27T08:42:00","guid":{"rendered":"http:\/\/paolalucchesi.org\/?p=161"},"modified":"2013-08-31T05:45:47","modified_gmt":"2013-08-31T05:45:47","slug":"padaju-jabuke","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/paolalucchesi.org\/?p=161","title":{"rendered":"Padaju jabuke"},"content":{"rendered":"

\"son-of-man-1964(1)\"<\/a>Sino\u0107 sam sanjala Hamdiju. Zbunjenog, potresenog, kao nekog dje\u010daka kome je strah. “\u0160ta si radio od sebe, sine?” Zagrlila sam ga, sav se tresao, ne\u0161to je mrmljo da ima obaveze pa je krenuo dalje. Rjetko kad ja ina\u010de pamtim snove, skoro nikad. Mislim da je zbog toga \u0161to mislim previ\u0161e, \u010dim se po\u010dinjem buditi krenu misli a snovi se tope kao snijeg pod suncem. Tako jedva magleno pamtim da je scena bila na otvorenom, neka livada \u017eute trave. Naravno da je taj san posljedica mog \u010ditanja vijesti ju\u010der. Zanimljivo \u0161ta sve ispliva od mene, sanjala sam i nekog biv\u0161eg od prije mnogo, mnogo godina, \u010dak i u snu sam sama sebe zapitala \u0161ta je to sad da isplivaju osobe koje su mi ostavile svakakve emocionalne \u010dvorove u amenet.<\/p>\n

 <\/p>\n

U ovim zadnim godinama sam se \u010desto \u010dak i sramila svoje najvnosti. Idu\u0107i 21 oktobra je moj 49ti ro\u0111endan, a stvarno se \u010desto pona\u0161am blesavo. Ovaj je momak dvanaest godina mla\u0111i od mene, a vidi kako je uspje\u0161an postao od kad je u oktobru 2004 godine prvi put izabran za na\u010delnika op\u0107ine Biha\u0107, dok sam ja u istim tim godinama sebe dovela do ruba totalne propasti, a i od sebe pravila budalu.<\/p>\n

Ipak je glavna emocija dok sve to promatram – tuga.<\/p>\n

Nije ni \u010dudo da je ta tuga u snu primila oblik takve jedne scene. Dr\u017eala sam svoje djete u naru\u010dju kad sam pratila izlaganje kandidata za na\u0107elnika op\u0107ine, negdje u ljetu 2004 godine u Biha\u0107u. Bilo je nijh sedam, \u010dini mi se. Mali mi je zaspao na rukama dok sam sjedila i slu\u0161ala, i ugledala tog de\u010dki\u0107a plavog sa nao\u010dalama, koji je s punom pa\u017enjom slu\u0161ao konkurente, izmigoljao se na stolici, kimnuo glavom kad se s ne\u010dim slagao, smje\u0161io se, ukratko, zra\u010dio ne\u010dim \u017eivim, iskrenim interesom za to \u0161to se oko nijega de\u0161ava. Iznimno mi se svidio, pa sam mislila: nemam ovdje pravo glasa, ali ba\u0161 bi voljela da pobjedi.<\/p>\n

Devet godina… I tuga.<\/p>\n

A ko je ovdje glup?<\/p>\n

\u0160alila sam se, naravno. Ona pri\u010da o mojoj “naivnosti”. Nisam naivna, samo normalna.<\/p>\n

Normalna mentalno zdrava osoba.<\/p>\n

Ovdje ne mo\u017ee\u0161 informacije na\u0107i u medijama, ali po kafi\u010dima za sat vremena saznaje\u0161 sve. Uklju\u010duju\u0107i to kako jedna generacija mladih lavova javne scene guta sva\u0161ta od tableta i raznih pi\u010da, da pre\u017eivi stres vlastitih ludih \u017eivota. Ja koristim gingko biloba, vitamin B i E. Dvije-tri godine imam problema sa spavanjem zbog svih tih zajebancija koje se de\u0161avaju, a ipak po instinktu niti svoje \u010dajeve od ljekobilja nisam dugo pila.<\/p>\n

Hajd’ da budem naivna do kraja: \u0161ta je vam sve to, djeco, trebalo?<\/p>\n

Kao da ne znam \u0161ta vam je: htjeli ste biti face.<\/p>\n

Nije ni novac toliko u pitanju.<\/p>\n

Zna mama ne\u0161to bolje o tome, kad je starija. Nema tih para koje bi mogle kupiti sigurnost da si “uspio”. Uspio u \u010demu?<\/p>\n

Ljudi se lako prodaju, pogotovo ovdje. Do\u0111e\u0161 do nekih para, na\u0107i \u0107e\u0161 vojske njih koji \u0107e ti lizati dupe da dobiju ne\u0161to. Pa \u0161ta? Ne\u0107e ti to zatvoriti tu crnu rupu u srcu, tamo gdje sebe \u017eivog pre\u017edere\u0161, a da mira nikad nema\u0161, jer nisi dovoljno glup da ne zna\u0161 istinu.<\/p>\n

Mene su isto prodali.<\/p>\n

Prijatelji, da… Valja sebe svako jutro gledati u zrcalo i pre\u017eivjeti tu tupu bol u srcu kad prebroji\u0161 kome sve nisi ni\u0161ta zna\u010dila nogo hodaju\u0107i nov\u010danik. Jbg… Ima nas danas preko sedam milijarda na planetu, izlaze ljudi iz tvog \u017eivota, dolaze novi… \u017divot ide dalje.<\/p>\n

Mislim na sve te mlade koji nemaju danas oslonca svoijh odraslih, da njim poka\u017eu lijepotu u \u017eivotu. Ideale. Naj\u010de\u0161\u010de, nije da su roditelji krivi, samo se boje za svoju djecu, misle da ako njih u\u010de da se sklone, pre\u017eivjet \u0107e. Valjda je to tako. Nije nikako sigurno da \u0107u ja pre\u017eivjeti, onako kako se pona\u0161am, dapa\u0107e, postoj prili\u010dna vjerojatnost da ne\u0107u. No \u010dinjenica je da meni trebaju neke stvari u \u017eivotu bez kojih, opet, ne bi mogla \u017eivjeti.<\/p>\n

Trebaju mi snovi.<\/p>\n

Treba mi lijepota i poezija, treba mi smisao mog postojanja, treba mi cilj, tj. osje\u010daj da sam potrebna, da sam zauzeta u nekom stvaranju. Treba mi sve to kao zrak, jer bez toga ne bi mogla osjetiti da ima uop\u0107e smisla \u0161to sam tu.<\/p>\n

Sve to ima drugo ime, jednostavno ime: ljubav.<\/p>\n

Sad bi se odmah na\u0161lo vi\u0161e njih da pametuje: od ljubavi se ne \u017eivi.<\/p>\n

Wrong! Upravo se od ljubavi \u017eivi. \u017dIVI, ne “pre\u017eivljava”. Mi smo ljudska bi\u0107a, zeznuta stvorenja. Moje mace \u017eive kao njihovi preci prije hiljiade godine. Sigurna sam da su se hranile i parile i srale na isti identi\u010dan na\u010din u dvorcu Faraona. Ne pada njim na pamet da evoluiraju, njim je – dok je dobro – dobro. A \u0161ta vraga je NAMA palo na pamet da krenemo putem te prokljate ljudske historije?<\/p>\n

Da nismo, bili bismo jo\u0161 u pe\u0107inama ili na drve\u0107ima.<\/p>\n

Iza\u0161li smo iz pe\u0107ina i si\u0161li sa drve\u0107a ne hvala onim opreznima, pla\u0161ivim, bez snova (snovi su opasni!), niti hvala oni lukavima, “uspje\u0161nima”… Ne. Budale poput mene, sa snovima i vizijama, vidjele su u svojim jo\u0161 majmunskim glavama stvari koje nisu postojale.<\/p>\n

To, to nas \u010dini ljudska bi\u0107a. Na\u0161a sposobnost IMAGINACIJE, stvaranja imago – slika, vizije toga \u0161to (jo\u0161) ne postoj.<\/p>\n

Naprimjer, vidim ovu zemlju u blagostanju. Vidim to pred o\u010dima. Vidim sela gdje se kretamo, obnovljena, puna cvije\u0107a i gosta izvana, sa opu\u0161tenim i veselim doma\u010dinima koji rade sa gu\u0161tom i \u017eive dobar \u017eivot. Vidim to, imam to pred o\u010dima i sad dok pi\u0161em.<\/p>\n

Da mi je \u010duvati fizi\u010dko i mentalno zdravlje, od slike pred o\u010dima postat \u0107e to i realnost. Valjda… naprimjer da ljudi prestanu budale\u0161iti, tro\u0161iti vrjeme u spletkama i urotama i sukobima sa kom\u0161jiama i po\u010dinju i oni imati slike pred o\u010dima.<\/p>\n

Mislim da moja tuga prema onog plavog de\u010dki\u0107a koji \u0107e se mo\u017eda danas pozdraviti sa pozicijom (ili mo\u017eda ne, a nije ni bitno \u0161to se ti\u010de smisla ovog teksta) ima korjene u tome \u0161to vjerujem da je slike pred o\u010dima imao. Jo\u0161 uvijek ima, valjda, ali ko zna da li sam u to vjeruje. Sigurno je to da se puno nas nadalo da \u0107e te vizije i ostvariti, kad je krenuo.<\/p>\n

No moram, ba\u0161 moram, dvije rije\u010di potro\u0161iti o na\u010dinu kako narod pre\u017edere svoje junake. Jer pri\u010da ima dvije strane. Vo\u0111a niti postoj niti mo\u017ee funkcionirati bez baze, pod kristalnom zvonom. Narod je zajebana stvar: gladna zvjer koja stalno tra\u017ei da je hrani\u0161. Tu je narod imao Tita, i “Tito je nam DAO, dao je nam ovo i ono…”. To je ta mentalna slika.<\/p>\n

Dakle, narod i dalje \u010deka Tita da se vrati. Da njim dalje daje.<\/p>\n

Tito jo\u0161 nije do\u0161ao (valjda je zaslu\u017eio malo odmora, gdje god da je), a da je bio u pitanju Franjo ili Slobo ili Alija, nije bitno, nego narod je dalje o\u010dekivao da nijemu daju. I tu smo jo\u0161 uvijek.<\/p>\n

Meni je stvarno dilema, da li taj narod stvarno vjeruje da \u0107e prije ali kasnje do\u0107i taj jedan pravi koji \u0107e njim opet dati, ili samo nastave nekako umorno, po inerciji, jer su se tako navikli. Lak\u0161e je vjerovati u lijepu iluziju nego gledati surovu istinu u o\u010di.<\/p>\n

Da, valjda \u0107e ti mladi lavovi politike propasti, pomelo je njih, govorimo po kafi\u010dima. Treba veliku psihi\u010dku snagu, i zrelost, da te ta iluzija “mo\u010di” ne ponese sa sobom, da ti ne spr\u017ei mozak. Pogotovo u situaciji kad te ne\u0107e nitko obuzdati, jer \u0107e svi oko tebe samo paziti da ti dobro li\u017eu dupe da bi ne\u0161to dobili. Ako ne dobiju, sekundu kasnje \u0107e na tebe krenuti no\u017eem.<\/p>\n

Sve je to stra\u0161no nezrelo, primitivno, i destruktivno.<\/p>\n

I u tome nisu na \u010distom ni “mo\u010dnici” ni “narod”.<\/p>\n

Evo, pametovala sam fino o svemu tome… \u0161to sad?<\/p>\n

Zasuknuti rukave i raditi dalje cjeli dan, jo\u0161 jedan dan, \u0161ta drugo. Dok se na skup\u0161tini odigra jo\u0161 jedna runda te drame, to ne\u0107e ni meni ni vama platiti ra\u010dune i hraniti djecu. Ipak, sa razlikom od puno vas ja ne mislim da se to “mene ne ti\u010de”, ti\u010de se i te kako! Jer smo u tome svi zajedno, povezani smo, nismo na otoci niti u d\u017eungli, mi smo jedno ljudsko dru\u0161tvo, ma koliko bolesno i nefunkcionalno, a nama je su\u0111eno da te probleme rje\u0161imo zajedno, ili \u0107emo propasti. As simple as that.<\/p>\n

Pa koliko si to br\u017ee nabijete u glavu, toliko bolje. Da onda vidimo svi zajedno \u0161ta valja dalje.<\/p>\n

* govore\u0107i o slikama pred o\u010dima, ponekad si poma\u017eem i sa tu\u0111im djelima vizije:<\/p>\n