Spread the love

… i da se sad desi, u ovom trenutku sam zadovoljna sa sobom. Gledam nebo, kroz stakla vjetrobrana. Ima neki biserski sjaj, nije danas potpuno sunčano, bez obzira što je početak augusta. August 1991. Auto vozi, vozi… Vozi od Hrvatske Dubice do Hrvatske Kostajnice. Zato čučnem u ovom nezgodnom položaju, na dnu auta: tako je savjetovao kolega koji vozi, iskusni ratni fotoreporter. Snajperi bi mogli biti svugdje, nikad ne znaš kad njim može pasti na pamet da se zabavljaju novinarima, prve su novinarske glave u ovom ratu već pale. Ispred nas, kolona Garde, Fra Duka izgleda kao Fidel Castro a cijela scena bi mogla biti iz Nicarague.

Mogla bi umrjeti, mislim. I osječam taj unutrašnji mir, taj spokoj. Da idem sad, išla bi sretna. Kakva čudna zamisao. Jer sam baš sada najživa ikad. Živim. Pokušavam raditi svoje najbolje. Pišem svaki dan, izvještavam. Imam mirnu savjest da se trudim do kraja, u ovom trenutku moj život je takav kakav sam ga željela, radim to što sam željela raditi, u tome sam sva. Imam slomljeno srce zbog toga što se dešava oko mene, zbog ove tragedije, zbog propadanja svih nada tih zadnih tri godina, ali dam najbolje od sebe, to što može jedna cura od 26 godina usred ove drame. Derem se na političare na televiziji, šaljem svoje izvještaje u Rim. Bjesna sam i užasnuta kroz ovog prokljatog ljeta, a u ovom trenutku, u toj vožnji pored Une, umrla bi sretna i u miru sa sobom.

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Looking for something?

Use the form below to search the site:


Still not finding what you're looking for? Drop a comment on a post or contact us so we can take care of it!

Visit our friends!

A few highly recommended friends...

Set your Twitter account name in your settings to use the TwitterBar Section.